Prikazivati figu: povijesni simbolizam, kulturoznanje i granice oštrbe Duboka povijest znaka: od antičke apotropike do suvremene urvanosti Znak «figa» (kukish, šiš), pri kojem se veliki palac probija između prstena i srednjeg palca zatvorenog zgloba, je jedan od najstarijih i najsemiotički najgušćih simbola u svjetskoj kulturi. Njegova oštrboća nije univerzalna, već kontekstualna, ovisna o kulturoznom kodu, situaciji i inicijali demonstranata. S znanstvene točke gledišta, ovaj znak predstavlja jasni primjer neverbalne komunikacije, čiji značenje je evoluiralo od sakralne zaštite do grubog odbijanja i unižujućeg poruka. Antički izvori: zaštita, plodnost i šale Prve poznate slike znaka (lat. manu fica — «ruka-figa») se javljaju u drevnorimskoj i etruškoj kulturi. Inicijalno je nosio apotropijski (zaštitno-obezbedni) karakter: Zaštita od sglasa i zlih sila: Znak, sličan ženskim genitalijama (fica — smokva, plod smokve, također slengovsko oznaka vulve), simbolizirao je plodnost i život, odbijajući zli glaz. Podveske u obliku figi (figurine) nosele kao amuleti. Falčki simbol: U kombinaciji s friktivnim pokretom («vvinčanje») znak je bio neprihvatljiv simbol seksualnog akta i imao je komično-oshtrbovni podtekst, što pokazuju antički graffiti i komedije. Interesantan činjenica: U drevnom Rimu su znak koristili za ritualnu oštruću, upućujući ga u pravac konkurenta na igrama. U isto vrijeme su robovi pokazivali figu iza leđa gospodarova, kako bi se simbolički zaštitili od njihovog gnova, — praksa koju su dokumentirali Persionovi satiri. Srednjovjekovje i Renesans: razvoj dvojnog značenja U kršćanskoj Europi se pagonski znak prilagodio i dobio novo zvučanje: Zaštita od dijabla i vještičara: Znak je nastavio se koristiti kao suverni amulet. U Njemačkoj je bio poznat kao Feige (figa) ili Fickfack, a u Italiji — far la fica. Jasno oštrbovstvo i negiranje: Do XIII–XIV stoljeća je znak prvo ušao u uporabu kao neprihvatljiv i unižujući znak. Pokazivali su ga kako bi izraz ... Read more